Podračica

„Ajmo Radovane na podračicu da bacimo na balote, svi nas već ondje čekaju! reče užurbano Lele, dok je Radovan unezveren tražio nešto unaokolo :“ A da pušti me, nem'rem durat' više, krepaću od gladi!“. „Eno ti pancete i kruva tamo na stolu, a imaš tu i malo ljutike, uzmi pa da krenemo.“, opet ga požuruje Lele.

********

Poslije par minuta stigoše na podračicu, koja je bila nešto kao glavni seoski trg u Amanovićima na Vrbniku, selu poviše Knina. Nedjeljom popodne, kada malo popusti vrućina, tu bi se skupljao sav muški svijet iz sela da bace na balote, posjednu malo, popiju pokoju čašu crnog vina iz dumižane, izbistre visoku politiku. Starije žene, sa uredno namještenom maramom na glavi i odjevene u crno, sa pregačom oko struka, sjedele su na kamenoj klupi sa šliperima, onako malo izdalje, i kao nezainteresovano za događanja na podračici, tiho vodile neke svoje razgovore. Ta kamena klupa kraj podračice je bila naslonjena tik uz kuću pokojnog Letre, kako bi namjernik ili domaćin tu mogli da sjednu i predahnu od ljetne žege. Uvijek bi se tu našao i Sâko sa svojim malim crnim, tranzistorom sa velikim krugom-zvučnikom u sredini, šetajući unaokolo svojim krupnim koracima, pa smo svi pratili trenutni rezultat zvjezdine i ostalih utakmica prve savezne lige.

Podračica je sa dvije strane bila omeđena cestom, jedna je bila glavna koja je prolazila kroz cjelo selo, a druga, koja se protezala iz drugih zaseoka Vrbnika, se uljevala u tu glavnu cestu, kao manja u veću rijeku. Na samom raskršću dvije ceste, uzdizao se veliki kostjelić, drvo toliko široko da niko nije mogao rukama da ga obuhvati, kao savršena 'ladovina za cijelo društvo. A ovamo sa druge strane, ponosno prkoseći vremenu, virile su stare kamene kuće, sa drvenim škurama na prozorima i ogradama od naslaganog kamena.

Nijedna ograda nije bila iste visine niti oblika, bilo je tu i porušenih dijelova, ali prije ili kasnije bi se neko sjetio da ponovo poređa to kamenje. I trajala bi ta ograda sve dok neko ne protrči kroz nju, pa onda sve iz početka. Dešavalo se da se omeđi takvom ogradom prostor u kome ništa osim nekog drveća i rastinja nije bilo, što je bio savršeno za igre skrivača i rata, a naročito za bežanje od starijih koji su nas jurili sa šibom u ruci... Bilo je tu i kuća novije gradnje, ali sve su bile prošarane velikim pukotinama, još od poslednjeg velikog potresa 86. godine.

„Tuci bulu, tuci! Ajme meni, šta učini? Cikala! Daj to vino amo!“ Čuli bi se svako malo ostrašćeni uzvici sa podračice od ovih što su balotali, ali i starijih što su strane posmatrali kako se igra razvija. Car, Čedo Grlin, Mićora Đorđin, pokojni Nikica Čedinčin, Zarez, Bakonja, Pijuk, Badža, Iveta, Rajko, Letre pokojni, Luta - samo su neki ljudi iz veselog društva koje se okupljalo na ovom seoskom trgu na Vrbniku. Odmah do glavne ceste, nalazila se Šnajderova kuća sa garažom u kojoj su vječito neka kola bila na popravci. Kuća je bila omeđena dugom ogradom, gdje je donji dio bio od betona, a gornji od žice. Za mene kao dijete, dvorište Šnajderove kuće sa svojom gusternom je vječito bilo tajnovito, puno nekog bilja kojemu ime nisam znao, (osim one drače sa crvenim i narandžastim bobicama, koje smo mi djeca koristili kao municiju za naše puvalice dok smo se igrali rata, a nerijetko bi i stariji nastradali od bobica ni krivi ni dužni). Ponekad bih pitao domaćine, a nekad i ne, da otrgnem grozd bijelog ili crnog grožđa sa odrne koje se širilo po dvorištu tamo na jesen, kad lišće krene da žuti i opada, i sjeo da uživam u 'ladovini koju odrna pruža.

Često sam umio popiti hladne vode sa te gusterne i nije bilo ljepšeg pića (ovi stariji se sigurno ne bi složili, dokle god je bilo domaćeg vina u dumižani), naročito poslije nekoliko sati jurcanja sa drugom djecom po podračici i okolnim uličicama. Dule, Miljan, Miloš, Irena, Alen, Marta, Zoki, Marijana, Gogo, Jovana, Duška, Slavica, Dijana, Olja, Beba, Milan, Tiho, Višnja... Tih smo se godina rado igrali skrivača, rata, jurili lopte, svađali, smijali, plakali, mirili, pa opet smijali...

********

Danas, oni što su se tada gađali narandžastim bobicama sa puvalicama, žive u Čikagu, Torontu, Australiji, Južnoafričkoj Republici, Banja Luci, Nemačkoj, Beogradu... Oni što su balotali na podračici, mahom su razbacani po Pančevu i okolnim selima, a samo rijetki su se vratili u Knin da tamo čekaju nove zore i bolje sutra, ne vidjeći sebe više ni tamo ni 'vamo. Bake i deke sa podračice su sada na nekom ljepšem mjestu, daleko od sveg zla što nas je snašlo posljednih godina.

Bilo jednom jedno lijepo selo Vrbnik poviše Knina...

Živjeli

Alen Đelić, Kalgari - Kanada

Mart 2009. godine

Fotografija kamene ograde preuzeta sa FB strane Vrbnik kod Knina
Fotografija odrne preuzeta sa www.kninskirjecnik.com

Подрачица, Podračica, Podracica