Srbi u svetu |
 | |  | |  | |  | |  | |  |
Vremeplov jedne generacije (2)
10.04.2006
Autostopom, pa kako bismo, svakoga ljeta s gitarama na ramenu odlazimo na more i
tamo spavamo u vrećama, napuštenim čamcima, a ponekad i u krevetima nekih
Čehinja, koje su grupno preko svojih sindikata ljetovale po Jadranu. Samo, nikada nam
neće biti jasno zašto su njih zvali paradajz turisti, a ne naše roditelje, jer praksa je bila da
naše majke na ljetovanju većinu vremena provedu pored šporeta, a paradajz je bio
obavezan na jelovniku, meso i riba, rijetko!
"Snađi se, radi bilo šta", kaže jedan dan otac. "U redu!", kažem i odem u vojsku.
Uglavnom smo bili "godišnjaci", a gedže desetari su takve samo čekali i nema ga koji od
nas nije zapamtio njihove šiljate njuške i zlurade poglede: ribanje, glancanje, rasklopi,
zaklopi, avioni s lijeva, avioni s desna. Uh! A po povratku iz armije, stric Vukojlo i tetak
Spasoja preko nekih svojih Obrena, Vidoja i Vukadina zapošljavaju nas na "određeno" u
mala, nerentabilna preduzeća.
"Šta hoćeš", kaže otac, "imaš bonove za topli obrok, ide ti staž, pokriveno ti socijalno."
Uskoro dajemo otkaze ili nas otpuštaju, a onda s jastucima na glavi slušamo
danonoćno mumljanje naših očeva, ali teže je izaći na kraj s majčinim suzama koje
obilato liju dok govore svojim zadriglim muževima koji u atlet majicama i poderanih
čarapa čuče po foteljama buljeći u jednolične TV dnevnike: "Pusti dijete, pa neće valjda
na ulicu."
Vadimo svoje prve pasoše i ponosno prijetimo da zauvijek odlazimo. "Ih, tamo vas jedva
čekaju!", kažu očevi i nastave čitati novine. Umjesto u Pariz, London ili Njujork odlazimo u
mala provincijska mjesta i postajemo "ćate", učitelji, ili urednici i spikeri lokalnih radio
stanica. Plate male, ali stanovi osigurani. Neki od nas oženiše se mjesnim curama i
tamo pustiše korijene. Naše djevojke s kojima smo proveli najslađe godine prve
mladosti polako nas napuštaju i udaju se za perspektivniji kadar. Dojučerašnji drugari s
kojima smo pikali loptu, ako su se "snašli", više nas ne poznaju. "A koji ti bješe?!", u
čudu pitaju kada ih oslovimo na uličnom trotoaru koji u brzini prelaze kako bi sjeli u
službena kola pored kojih stoji šofer s otvorenim vratima.
Sve češće do zore sjedimo u zadimljenim kafićima i slušamo Džima Morisona ispijajući
vekije romanje i samo oni koji nas ne žele uvrijediti kažu da smo rođeni boemi. "A vi?",
pitaju nas naši profesori kada nas prepoznaju na ulici, "dokle ste dogurali?" "Do biroa
rada", kažemo procijeđeno kroz zube. "Kako, pa neki vaši drugovi koji su do juče s vama
u školskim klupama sjedili sada već imaju svoje trosobne stanove, vikendice, oženili su
se, idu na službeni put u inostranstvo, pa kako to da se samo vama podrepi?!", čude se
naši profesori.
Slegnemo ramenima i onda dugo šetamo pored rijeke ili nekom alejom, pitajući se
kakvi smo mi to i zašto smo autsajderi. A zatim u džepu opipamo neku zgužvanu
novčanicu i u obližnjoj kafani naručimo piće dok sa "sterea" iznad šanka sjetno pjeva
Oliver "oprostiii mi, papeee".
Poslije petog s nogu, odebljalim jezikom odlučno kažemo sebi u bradu: "Od slijedeće
godine okrećemo list, mijenjamo se iz korijena, a ove sedamdesete, kada u
osamdesetim potpuno uspijemo u životu, doimaće se apsolutno romantično.
Nebojša Knežić, "Kišobran", Kanada
Autostopom, pa kako bismo, svakoga ljeta s gitarama na ramenu odlazimo na more i
tamo spavamo u vrećama, napuštenim čamcima, a ponekad i u krevetima nekih
Čehinja, koje su grupno preko svojih sindikata ljetovale po Jadranu. Samo, nikada nam
neće biti jasno zašto su njih zvali paradajz turisti, a ne naše roditelje, jer praksa je bila da
naše majke na ljetovanju većinu vremena provedu pored šporeta, a paradajz je bio
obavezan na jelovniku, meso i riba, rijetko!
"Snađi se, radi bilo šta", kaže jedan dan otac. "U redu!", kažem i odem u vojsku.
Uglavnom smo bili "godišnjaci", a gedže desetari su takve samo čekali i nema ga koji od
nas nije zapamtio njihove šiljate njuške i zlurade poglede: ribanje, glancanje, rasklopi,
zaklopi, avioni s lijeva, avioni s desna. Uh! A po povratku iz armije, stric Vukojlo i tetak
Spasoja preko nekih svojih Obrena, Vidoja i Vukadina zapošljavaju nas na "određeno" u
mala, nerentabilna preduzeća.
"Šta hoćeš", kaže otac, "imaš bonove za topli obrok, ide ti staž, pokriveno ti socijalno."
Uskoro dajemo otkaze ili nas otpuštaju, a onda s jastucima na glavi slušamo
danonoćno mumljanje naših očeva, ali teže je izaći na kraj s majčinim suzama koje
obilato liju dok govore svojim zadriglim muževima koji u atlet majicama i poderanih
čarapa čuče po foteljama buljeći u jednolične TV dnevnike: "Pusti dijete, pa neće valjda
na ulicu."
Vadimo svoje prve pasoše i ponosno prijetimo da zauvijek odlazimo. "Ih, tamo vas jedva
čekaju!", kažu očevi i nastave čitati novine. Umjesto u Pariz, London ili Njujork odlazimo u
mala provincijska mjesta i postajemo "ćate", učitelji, ili urednici i spikeri lokalnih radio
stanica. Plate male, ali stanovi osigurani. Neki od nas oženiše se mjesnim curama i
tamo pustiše korijene. Naše djevojke s kojima smo proveli najslađe godine prve
mladosti polako nas napuštaju i udaju se za perspektivniji kadar. Dojučerašnji drugari s
kojima smo pikali loptu, ako su se "snašli", više nas ne poznaju. "A koji ti bješe?!", u
čudu pitaju kada ih oslovimo na uličnom trotoaru koji u brzini prelaze kako bi sjeli u
službena kola pored kojih stoji šofer s otvorenim vratima.
Sve češće do zore sjedimo u zadimljenim kafićima i slušamo Džima Morisona ispijajući
vekije romanje i samo oni koji nas ne žele uvrijediti kažu da smo rođeni boemi. "A vi?",
pitaju nas naši profesori kada nas prepoznaju na ulici, "dokle ste dogurali?" "Do biroa
rada", kažemo procijeđeno kroz zube. "Kako, pa neki vaši drugovi koji su do juče s vama
u školskim klupama sjedili sada već imaju svoje trosobne stanove, vikendice, oženili su
se, idu na službeni put u inostranstvo, pa kako to da se samo vama podrepi?!", čude se
naši profesori.
Slegnemo ramenima i onda dugo šetamo pored rijeke ili nekom alejom, pitajući se
kakvi smo mi to i zašto smo autsajderi. A zatim u džepu opipamo neku zgužvanu
novčanicu i u obližnjoj kafani naručimo piće dok sa "sterea" iznad šanka sjetno pjeva
Oliver "oprostiii mi, papeee".
Poslije petog s nogu, odebljalim jezikom odlučno kažemo sebi u bradu: "Od slijedeće
godine okrećemo list, mijenjamo se iz korijena, a ove sedamdesete, kada u
osamdesetim potpuno uspijemo u životu, doimaće se apsolutno romantično.
Nebojša Knežić, "Kišobran", Kanada
Vremeplov jedne generacije: sedamdesete (2)
| ČASOPIS DIJASPORA |
| KIŠOBRAN, VANKUVER |
| NOVINE, TORONTO |
| OSTALI TEKSTOVI |
MESTO ZA VAŠU REKLAMU
Copyright © www.srbiusvetu.org 2008. Sva prava su zadržana.
Kontakt: info@srbiusvetu.org
.............................................................................................................................................................................................................................................................